Bio sam na sprovodu čovjeku od 62 godine. Marljivo je radio čitav život, imao je ženu, djecu i unuke. Polako je razmišljao o mirovini. No nedavno su ga dotaknule riječi pjesme njegovog prijatelja, koje su bile dio oproštajnog govora:
“Dok me jemput k sebi pozval boš, jednu želju, Božek moj, imam još… Lehkom rokom sodec bodi mi dok bum Te čekal f črni zemljici.”
Svi smo bili potreseni govorom. Čovjek svjestan svoje prolaznosti, grešnosti i svjestan da će se prije ili kasnije naći na Božjemu sudu… Malo je takvih ljudi… Mnogi smo se zapitali, kakav ću ja biti na Božjemu sudu?
U Božjoj riječi Bibliji nalazimo nevjerojatne riječi: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, vać da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina da sudi svijet, nego da svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenog Sina Božjega. ” (Ivanovo evanđelje 3:16-18)
Iz ovih redaka možemo zaključiti nekoliko stvari. Kao prvo, vjerovali mi ili ne u Božji sud — on postoji. Drugo, svatko će se naći na Božjem sudu. Nadalje, čitamo da je Bog poslao svoga Sina kako nitko od nas ne bi iskusio pogibao vječne smrti, tj. pakla, već da ima život vječni! Pa to je fantastično! Kako doći do toga? Biblija kaže da trebamo vjerovati u Sina Božjega. Vjerovati znači biti vjeran Bogu, prihvatiti Kristovu žrtvu na križu i živjeti tu vjeru u Crkvi i društvenoj zajednici. Jer, Biblija također kaže, da i đavli vjeruju u Isusa Krista, ali zbog te vjere dršću jer nisu vjerni Bogu, već su njegovi neprijatelji. A mi, ako živimo vjeru bivamo Božja djeca, Božji sinovi i kćeri, a On naš nebeski Otac.
Zato kad nam se slijedeći put pojavi misao o Božjem sudu, neka tada Božek moj bude tatek i tvoj i moj.
prop. Mladen Dominić
Pastor Kristove Crkve Varaždin
Naručite BESPLATAN primjerak Biblije na broj telefona 042 311 202.
Posjetite nas srijedom u 19 sati na našem redovitom proučavanju Biblije i nedjeljom u 10 sati na nedjeljnom bogoslužju.
