Mog prijatelja, pripadnika jedne manjinske vjerske zajednice često zovu na sastanke na koje se on uglavnom ne odaziva. Govore mu: dođi, pa ti si jedan od nas, i ti bi trebao biti na vjerskom skupu, red je, tvoji preci su bili iste te vjere, tu vjeru moraš poštivati. Kako više nije nalazio ‘opravdanih’ razloga za nedolazak, konačno im je rekao da ne može biti s njima jer većina toga malog skupa uopće ne živi po nekim općim moralnim načelima, a kamoli po pravilima te vjerske skupine. Moj prijatelj je u srcu poštena osoba i nikako se nije mogao uklopiti u tu grupu ljudi koji su javno ogovarali, lagali, kovali spletke, bavili se nekim ‘mračnim’ poslovima… Kao da teorija i praksa te vjerske skupine ne živi u praksi… Netko je rekao kako su sve vjere dobre jer ne uče ništa loše. S time se donekle slažem, ali ako ta neka vjera ne poučava što je dobro i ne osuđuje što je loše, onda to biva jako loše za pojedinca i društvo.
Mog su prijatelja zvali u organizaciju kako bi prakticirao religiju, a čovjeku treba puno puno više. Nama treba praktična duhovnost, vjera sa smislom i čvrstim temeljem. Od svih vjera u svijetu jedino se novozavjetno kršćanstvo razlikuje po tome što je sam Bog osobno intervenirao u osobi Isusa Krista i dao nam spasenje i život vječni. To Biblija naziva Dobrom viješću ili Radosnom viješću.
Zato i mi dođimo u prvome redu Bogu po Isusu Kristu. On će nas preko svoje Riječi poučavati da znamo što je dobro, a što je zlo. Prakticirajmo onda tu vjeru u teoriji i praksi, živimo Krista. Krist se ne živi u nekoj organizaciji, već u živoj Crkvi. Biblija je naziva i duhovnom obitelji. Tek tada ćemo imati istinsku radost srca i smisao života.
A gdje ste vi? Kakva je vaša teorija i praksa?
prop. Mladen Dominić
Pastor Kristove Crkve Varaždin